O jubilarnoj proslavi 10 godina postojanja glazbenog sastava „Verrückte Dichter“ smo već pisali prije nekoliko mjeseci, a ono što nas posebno privlači baš ovom bandu je Hrvat, glavni pokretač osnutka ove uspješne grupe te njezin frontman Marijan Prstec s kojim smo proveli poslijepodne u ugodnom razgovoru.
Marijane, recite nam nešto o sebi, kako ste se našli u Švicarskoj? Kakav je bio Vaš životni put i čime se sada bavite? Koji su Vaši hobiji i talenti?
Rodom sam iz Požege, ali sam došao ovdje kao dječak od četiri godine zajedno s mojom majkom i njezinim suprugom. Dakle, gotovo cijeli svoj život proveo sam ovdje, ovdje sam se i školovao pa je njemački jezik danas moj prvi jezik. Sada radim u Winterthuru u jednoj Finskoj firmi koja se bavi proizvodnjom motora za velike brodove. Moj veliki hobi je glazba, sviram u grupi „VerrückteDichter“ ili na hrvatski- „Ludi pjesnici“. Nedavno sam s tom grupom proslavio jubileum, odnosno deset godina našeg postojanja. Sada radimo na izradi novog video clipa i to nam je sad veliko uzbuđenje. Osim sviranja, jako volim organizirati događanja, ali najčešće se to svodi na koncerte jer je to područje koje mi je poznato.
Kako je nastao „Verrückte Dichter“?
Relativno rano sam počeo pisati tekstove pjesama i s od prilike 16 godina to mi nije bilo dovoljno pa sam si želio akustičnu gitaru kako bi mogao svirati i oživjeti svoje pjesme. Tako sam počeo, a onda sam osnovao grupu sa svojim najboljim prijateljima. To je više bio punk sastav, ali sam ipak uz to cijelo vrijeme pisao i svoje pjesme te ih svirao na akustičnoj gitari. Tada sam sebe prozvao „Ludi pjesnik“. Oko 2000. Godine sam pitao nekoliko prijatelja imaju li interesa svirati sa mnom moje pjesme. S njima sam svake godine imao po 2-3 koncerta. Međutim, oko 2005. sam otišao na neko vrijeme u južnu Ameriku i to je prestalo. Kada sam se vratio relativno brzo su se oko mene stvorili prijatelji i uskoro smo počeli svirati. Kako smo krenuli sa mojim pjesmama onda su svi prihvatili moj nadimak i više nisam bio samo ja „Ludi pjesnik“, već smo postali „Ludi pjesnici“.
Svirate li cijelo vrijeme u istom sastavu?
Imali smo malo izmjena, gitarista koji je svirao na početku sada svira bas, a prije gotovo pet godina pridružili su nam se pjevačica Mireille i Elgiz na klavjaturama. Eto, oni su novi, ali nas četvorica smo sada već deset godina zajedno.
Kako je biti jedini Hrvat u sastavu koji čine Švicarci?
Ja uopće ne osjetim da sam stranac, ali i nismo baš svi Švicarci. Violinista je iz Njemačke, imamo malo i Talijanske i Austrijske krvi…
Kako Vam uspjeva približiti kolegama iz sastava Hrvatsku glazbu i potaknuti ih da zajedno stvarate Hrvatske pjesme ili covere?
Mi smo svi stvarno jako otvoreni. Svatko može doći sa idejom, onda sviramo, družimo se i pjesme uglavnom nastaju spontano. Ja sam sebi jednostavno zacrtao da želim svakih nekoliko godina napraviti pjesmu na hrvatskom jeziku, ne želim zaboraviti svoj jezik.
Znači da se ponosite hrvatskim podrijetlom?
Da. To mi je važno. Kako postajem stariji sve mi je više važno to tko sam.
Što smatrate najvećim postignućem u ovih deset godina postojanja „Verrückte dichtera“?
Najvažnije od svega je to što tako dobro harmoniramo i što se nismo umorili. Volimo isprobavati nove stvari, izdali smo već dva CD-a. Ta snimanja u studiju su nešto posebno. Provedemo zajedno dane i dane satima svirajući, a ponos kada je sve gotovo je nevjerojatan.
Posebno mi je drago što smo svirali u Hrvatskoj kao ulični svirači na plaži u Zadru. Reakcije su bile odlične. Ljudi su nas sa smješkom i zanimanjem slušali. Prije toga sam mislio organizirati ozbiljniju turneju, ali je to iziskivalo mnogo truda i nije mi uspjelo. Onda smo se dogovorili da idemo tjedan dana zajedno sa familijama, prijateljima, curama i dečkima na odmor i uz to raditi ono što nas ispunjava- svirati.
Pripremate li nešto novo?
Naravno, imamo neke ideje za nove video spotove. Privi spot će biti za pjesmu „Bei den Sternen“ sa zadnjeg albuma. Prvi vikend ožujku počeli smo sa snimanjem.
Je li se teško baviti glazbom u Švicarskoj?
Zarađivati od glazbe u Švicarskoj je jako teško. Čak i članovi najpoznatijih bandova koji su odavde, koji imaju turneje po cijelom svijetu, moraju raditi barem 50-60%. Švicarska nije baš zemlja za umjetnike. Međutim, ukoliko se band angažira, ima brojne mogućnosti pokazati svoj rad. Muzičari se između sebe poznaju i rado pomažu jedni drugima tako da je ugodno baviti se glazbom bez obzira na to što ovdje ona mora biti isključivo hobi.
Kako na vašu glazbu reagira Švicarska publika, a kako Hrvatska? Ima li razlike?
Mislim da je naša glazba takva da je može slušati publika svih dobnih skupina i da svaka osoba koja je imalo otvorena prema nečem novom može pronaći neke pjesme koje će joj se svidjeti. Reakcije svih ljudi su uglavnom pozitivne, kako kod Švicaraca, tako i kod Hrvata.
Marijane, hvala Vam na ugodnom razgovoru.
Hvala vama i pozdrav svim čitateljima vašeg portala.
Donosimo Vam i linkove na kojima možete pogledati snimke s koncerta- 10 godina „Ludi Pjesnici” s prijateljima u Kammgarnu u Schaffhausenu.
Autor: Ivana Pavletić Lička